Akcija!
Bart_Fragmenti_novo_12_03_2016_min-min
Bart_Fragmenti_novo_12_03_2016_odseceno-min

FRAGMENTI LJUBAVNOG GOVORA
(drugo i dopunjeno izdanje)
Rolan Bart

1,690.00 din 1,349.00 din

-20%

Lepog mladića Solemna ostavila je nimfa Argira u koju je bio zaljubljen, pripoveda nam grčka mitologija. Afrodita ga je oslobodila ljubavnih jada pretvorivši ga u reku. Ali je on i kao reka patio za Argirom. Stoga mu je boginja podarila moć zaboravljanja i od tada su svi okupani u toj reci bili izbavljeni od ljubavnih muka.

Ima li danas kakve reke u kojoj bi se nesrećno zaljubljeni mogli okupati? Fragmenti ljubavnog govora melanholična su oda današnjem Solemnu u potrazi za rekom koja je presušila. Najpoznatije delo Rolana Barta koje Geteovim Verterom, Frojdom, Lakanom, zenom itd. slika portret zaljubljenog i opisuje svu dramu ljubavi.

Opis Proizvoda

Prevod: Goran Bojović
Broj strana: 293
Format: 13 x 21 cm
Godina izdanja: 2016.
ISBN: 978-86-6435-020-4

Lepog mladića Solemna ostavila je nimfa Argira u koju je bio zaljubljen, pripoveda nam grčka mitologija. Afrodita ga je oslobodila ljubavnih jada pretvorivši ga u reku. Ali je on i kao reka patio za Argirom. Stoga mu je boginja podarila moć zaboravljanja i od tada su svi okupani u toj reci bili izbavljeni od ljubavnih muka.

Ima li danas kakve reke u kojoj bi se nesrećno zaljubljeni mogli okupati? Fragmenti ljubavnog govora melanholična su oda današnjem Solemnu u potrazi za rekom koja je presušila. Najpoznatije delo Rolana Barta koje Geteovim Verterom, Frojdom, Lakanom, zenom itd. slika portret zaljubljenog i opisuje svu dramu ljubavi.

Po rečima ljubavnika

Fragmenti ljubavnog govora, Rolan Bart

The Times Literary Supplement

TLScrop_000Naslov Bartove knjige – Fragmenti ljubavnog govora – ima implicitno sladostrasni prizvuk, nagoveštavajući mogućnost pomaljanja onih intimnih odnosa čije eksplicitno pominjanje obično izaziva nelagodu. Sama knjiga je, međutim, previše teoretska i previše pesimistična da bi imala bilo kakvu erotsku privlačnost. Tu nema nikakve intimnosti niti razmene intimnosti, budući da se Bartov ljubavnik obraća sam sebi (tj. čitaocu). Tema nije “jezik ljubavi“, već ljubav “kao jezik“. Bart ljubavi radi ono što što je radio Balzaku u S/Z ili sebi u Rolan Bart o Rolanu Bartu: razgrađuje je kako bi pokazao da kada se njome govori ona postaje daleko veći kulturološki fenomen nego što smo mi obično spremni da priznamo. Fragmenti ljubavnog govora delo su ili zaljubljenog lingviste ili zaljubljenika u lingvistiku. Iako je čitav tekst veoma moderan, njegova organizacija i argumentacija ipak odaju i starog Barta, radoznalog moralistu po kome svaki oblik ljudskog ponašanja neizbežno vodi do određene maksime.

U predgovoru Bart nastoji da predupredi optužbu koju nikako ne želi da čuje: to da je napisao psihološki prikaz ljubavnika. U tom bi slučaju delo previše izbledelo u očima njegovih francuskih pobornika koji bi na njega gledali kao na buržujsko pisanje koje karakteriše predfrojdovska vera u transparentnost i autonomnost ega. On tvrdi da je ovo delo zapravo strukturalni portret i simulacija, pre nego analiza “ljubavnog govora“. To znači da je ono što čujemo glas ljubavnika a ne autora, ljubavnika koji beleži svoje uspone i, još češće, padove prilikom prolaska kroz to svoje mučno promenjivo stanje. Knjigu treba posmatrati kao pozorišni tekst, zamisliti ljubavnika kako stoji na pozornici i pred publikom izgovara reči koje padaju na pamet veoma inteligentnom, veoma načitanom i nesrećno zaljubljenom Francuzu.

Drugo je pitanje da li će čitaoci tumačiti Fragmente sofisticirano kako je Bart zamislio. Ja lično verujem da neće. Moguće je da će forma u kojoj je tekst napisan, baš kao i Bartov obazrivi mode d’emploi (uputstvo za upotrebu), zahtevati nešto drugo, ali nema sumnje da je ono čega se treba kloniti doživljavanje dela kao psihološkog i analitičkog prikaza. Bartov ljubavnik zapravo ne ljubavi – kako bi i mogao? On se poverava. A budući da je zbog svog imaginarnog statusa vičniji rečima nego delima, on svoje najvažnije priznanje “je t’aime“, kako je to govorio Dž. L. Ostin, određuje kao performativni iskaz. To je tako jer je reč o pukoj simulaciji, ali da je partner negde u blizini, on bi se pretvorio u beznadežnog ljubavnika kome bi sve izgledalo zadovoljavajuće performativno. Stoga Fragmenti ljubavnog govora predstavljaju knjigu koja se u potpunosti bavi stanjima duha ili radije stanjima jezika. Bart je konstruisao model savremenog (francuskog?) ljubavnog “imaginarnog“, način na koji imaginacija reaguje na određene momente ljubavne veze.Autor komponente tog modela u jednakoj meri nalazi i u životu i u književnosti, možda čak i više u potonjem. Veliki deo misli o ljubavi koje ćete naći u ovoj knjizi ne pripadaju Bartu: naći ćete reference iz knjiga koje je čitao i iz razgovora sa prijateljima. U tom je smislu on u pravu kada kaže da je napisao “une encyclopédie de la culture affective“. On nas uči zakonima ljubavi običnog čoveka, dajući nam i više detalja kad god je to moguće, s posebnim akcentom na one romantičarske i psihoanalitičke. Možemo samo da nagađamo koliko od onoga što je u knjizi napisano proističe iz njegovog neposrednog iskustva s ljubavlju. Nešto od toga sigurno proističe, kao što postoje i anegdote koje su prilagođene kako bi izgledale u potpunosti autobiografski. Efekat svega toga je neobičan: dobijamo knjigu koja je mešavina priručnika za ljubavnike i ispovesti.

Forma knjige je impresivna. Pojam imaginarnog ide u prošlost, preko Lakana do ranog fenomenološkog Sartra, zahvaljujući kome Bart tako povlači razliku imeđu psihološkog i strukturalnog. Osnovna poenta imaginarnog, ono što je toliko privuklo kako Barta tako i Sartra, jeste njegova univerzalnost, to što ne pripada nikome posebno. Bart nikako ne bi voleo da pomislimo da je simulirao neku posebnu imaginaciju, pogotovo ne svoju. On simulira univerzalnu imaginaciju, kao i uobičajene ili neuobičajene šablone koje ona prati kada se osoba zaljubi. Po mom mišljenju, ono što Bart želi da kaže kada insistira na tome da su Fragmenti ljubavnog govora strukturalistički portret jeste to da stanja duha koja prikazuje ne pripadaju nekom određenom pojedincu sa imenom i prezimenom, niti su smeštena u tom (po njemu) staromodnom nizu – priči. Ljubavna priča zaista jeste buržuaski mit koji on sardonički odbacuje zbog njegovog jeftinog obećanja da će na kraju sve biti razrešeno ili da će za ljubavnu bol biti ponuđen nekakav lek: to je, kako on navodi u jednoj od malobrojnih poznatih anatema iz svoje knjige dažbina koju zaljubljeni mora da plati svetu ne bi li se s njime pomirio (“le tribut que l’amoreux doit payer au monde pour se réconcilier avec lui”). Svako takvo mirenje Bart vidi kao poražavajuće.

U knjizi s namerom ne postoji nikakav tok. Sastavljena je od osamdeset “figura“, tj. osamdeset različitih odlomaka ljubavnog monologa, od kojih je svaki potaknut nekim događajem, bilo stvarnim bilo zamišljenim, u kome su učestvovali zaljubljeni i predmet njegove ljubavi. Bart te “figure“ poredi sa vežbama koje baletani rade kako bi se zagrejali. To su mentalne vežbe koje ljubavnik radi dok proživljava svoje emocije. Svaku “figuru“ opisuje po jedna glavna reč, a osamdeset glavnih reči su organizovane po abecednom redu, kako bi se izbegao utisak da je reč o naraciji. Niz počinje rečju “Propadam“ (“S’abîmer“), potom “Odsutnost“ (“Absence“), “Predivan“ (“Adorable“), nastavlja se najrazličitijim terminima poput “Nestvarnost“ (“Déréalité“), “Nepodnošljivo“ (“Insupportable“), “Opceno“ (“Obscene“), a zaključuje sa “Sjedinjenje“ (“Union)“, “Istina“ (“Vérité“) i “Želja za posedovanjem“ (“Vouloir-saisir“). Zajedno posmatrane, te ključne reči intrigantnije su nego informativne, one su najproizvoljniji element knjige.Učesnici ljubavne veze nisu ni realni ni fiktivni: oni su jednostavno – ili, još bolje, čedno – gramatički. To je situacija u kojoj subjekat voli objekta, to je slučaj očaranosti u kome je prva rekcija glagola zaljubljena u drugu. U skladu sa Bartovim najdubljim uverenjima, nikakve ljudske suštine nisu dozvoljene, samo konstantna promena odnosa između dva algebarska elementa. Subjekat je je (ja), objekat je l’etre aimé (voljeno biće). Je je, paradoksalno, zamenica čiju je upotrebu Bart upadljivo pokušavao da izbegne pišući o sebi u Rolan Bart o Rolanu Bartu, u kome se pojavljivao ili kao il (on) ili kao RB. U ovoj knjizi, u kojoj nekad piše o sebi a nekad ne, prvo lice veoma je bezlično: to je ta frustrirajuće prazna forma subjekta koju filozofi koriste kada žele da izlože argumentaciju. Ta je strategija zabašurivanja jednostavna i, naravno, uvek uspešna. Nikada nismo sigurni kada je Bart to pomenuto je a kada univerzalni ljubavnik.

Sa druge strane nalazi se jednako formalno l’etre aimé (voljeno biće), koje takođe nije ništa više rodno određeno. Bart od nas traži da priznamo istinitost onoga što piše, da bismo, pretpostavljam, mogli da se poistovetimo sa subjektom, gde je to moguće, a objektu dodelimo realnost ili rod koji nama odgovara (identifikovanje postaje komplikovano na onim mestima na kojima u francuskom umesto l’etre aimé stoji zamenica il, zbog čega kod muških čitalaca, koji tu zamenicu pre prevode kao on a ne kao to, sve dobija homoerotsku notu). Ali pošto su odnosi između ljubavnika i voljene osobe ovde pre lingvistički nego ljubavni, l’etre aimé nikada istinski nema pristupa u knjizi. Kao i u slučaju svih drugih oblika trećeg lica, o njemu se govori isključivo u njegovom odsustvu. Objekat je pretpostavka, popustljivi primalac ljubavnog govora. Bart nas uverava da ovaj govor mora da bude upućen nekome, čak i kada se ne kaže eksplicitno kome (što ukazuje da to da bi ova knjiga mogla da bude ličnija nego što se čini).

U Fragmentima ljubavnog govora stoga nema mesta za razgovore između zaljubljenih, iako Bart u jednom briljantnom pasusu analizira formu tih dijaloga ne bi li dokazao da, čak i u slučaju suočavanja snažnih osećanja, formalni imperativi odnose prevagu nad emotivnima kada se odlučuje o onome što će biti rečeno. Toliko o tim slatkim nevažnim stvarima koje De Sosirovi sledbenici mogu prezirati kao premali dobitak u označenima s obzirom na preveliki trošak u označiteljima. Bartova knjiga se bazira na ogromnom obogaćenju imaginacije, a samim tim i jezika koji sobom povlači samoća. Činjenice tu igraju sporednu ulogu: Bart je više puta podvukao da ga više zanimaju njihovi “retentissements“ (odjeci) nego činjenice same.

Ovo nikako nije vesela knjiga. Ljubavnik se u njoj najvećim delom veoma loše provodi, više se žali na izglede koje ima da osvoji l’etre aimé, veoma retko slaveći uspeh. Tekst koji Bart najviše citira i koji u bibliografiji ima povlašćeno mesto u odnosu na ostale jesu Geteovi Jadi mladog Vertera, epohalna romantična priča o ljubavnoj patnji.

Bart se prema tom preterano sentimentalnom delu odnosi veoma ozbiljno i skoro da uspeva da nas natera da ga ponovo pročitamo kako bismo proverili da li je zaista egzemplarno, kako ga Bart predstavlja. Mladi Verter je autoru veoma koristan jer ljubavnika predstavlja kao nekoga ko je i usamljen i tvrdoglav, svojevrsna sveta luda dok je god zaljubljen, luda koja ne zna ni za zdrav razum niti za zakone moralnosti ili ekonomije. Bart ceni sve ono što je u ljubavi preterano, podsećajući da je preteranost, potpuna rasipnost, ono što najviše zbunjuje uske, iskalkulisane buržuaske umove (Žorž Bataj je takođe imao veliki uticaj na Fragmente).

Ljubavni govor, stoga, potpuno zavisi od odsustva voljene osobe. A ljubavnik, ako je Bart u pravu, ovde nije ništa drugo do artikulisanija, odrasla verzija deteta, čiji je govor rezultat težnje da se izbori sa uznemirujućim odsustvom majke. Bart koristi najveće autoritete iz domena psihoanalize – Frojda, Lakana i, posebno uspešno, britanskog dečijeg psihijatra D. V. Vinikota – kako bi dokazao veoma ambicioznu tezu po kojoj se jezik rađa iz infantilnih pokužaja da se “manipuliše“ odsustvom Drugog.

Bart se tu ne zaustavlja: on traži dodatne dokaze koji bi otkrili tajnu mistika, druge grupe potaknutih i tvrdoglavih osoba, sposobnih da koriste jezik kako bi “manipulisali“ strahom od božijeg prekora. Ipak, ni mistici, baš kao ni ljubavnici niti deca, ne govore samo kada se osećaju napuštenima – i tu se čini da nailazimo na nešto namerno jednostrano u Fragmentima ljubavnog govora. Nečega što daje crnu sliku ljubavne imaginacije, kao da je nezamislivo da bi ona ikada mogla da radi u ljubavnikovu korist. Mnoge od stranica Fragmenata odlikuju prustovski solipsizam i melanholičnost.

Uspeh ove knjige leži u načinu na koji ona ljubavnika predstavlja kao neku vrstu dementnog semiotičara koji se konstantno valja po onome što Bart definiše kao “žar smisla“ (“le brasier du sens“). Ljubav je ono stanje duha u kome okolnosti iz naših života, ma kako poznate i beznačajne, postaju prenapumpane smislom. Ljubavnik svuda vidi znake, stalno se trudi da rastumači ono što se javlja, ili ne javlja, između njega i voljene osobe.Svaki znak predstavlja povod za beskonačno i neprestano maštanje. Ljubavnik ne trpi dvosmislenost. Tumačenje znakova, naravno, zavisi od pravila kulture u kojoj je ljubavnik odgojen. Bart nas uči kako da na najbolji način “čitamo“ ljubavnu vezu.Fragmenti ljubavnog govora predstavljaju veoma originalnu knjigu što se tiče namera, ali se ne može reći da su svi njeni delovi zanimljivi za čitanje. Neke od osamdeset “figura“ zaista su sjajne, upečatljivije i uverljivije od bilo čega što je Bart ikada napisao, dok su druge, opet, prilično ravne. Knjiga je verovatno preopširna, i čini se da nema dovoljno onih prepoznatljivih bartovskih jeresi i provokacija koje bi održale njen intenzitet na nivou koji je zacrtao autor.

Prevod: Milana Babić

Iz: John Sturrock, “In the words of the lover” u: Times Literary Supplement, no. 3930 (1977)

Dodatne informacije

Prikaz

p

O Autoru

Rolan Bart (Ronald Barthes, Cherbourg 1915 – Paris 1980), francuski semiotičar, književni teoretičar, kritičar mediokritetstva književnog kriticizma i ideologije, pisac i slikar. Godine 1947. počinje sa objavljivanjem analize belog pisma (écriture blanche) Alberta Kamija u časopisu Combat. Kao nastavnik francuskog u Aleksandriji (Egipat), upoznao je lingvistu Greimasa i počeo da se interesuje za Sosira (Saussure), Hjemsleva i Jakobsona, nastavljajući sa izučavanjem književnosti i pozorišta, usredsređujući se naročito na Brehta i istoričara Mišlea (Michelet).

Bart se nastanjuje u Parizu 1950. god. i ubrzo objavljuje Nultu tačka pisma (Le degré zéro de l écriture) 1953. godine, iza koje sledi Mišle po sebi samom (Michelet par lui-meme) 1954. god. Njegova interesovanja za semiologiju, književnost i nouveau roman (Rob-Grile, Butor itd.) spaja sa kritikom ideologije masovne kulture. Mitologije (Mythologies) iz 1957. god. potvrđuju ovo interesovanje: Bart se fokusira na , od automobila do plastičnih proizvoda, deterdženata i pomfrita, razmatrajući ih kroz kategorije koje pozajmljuje od autora kao što su Sosir, Hjemslev i Marks. Delo Sistem Mode (Systeme de la Mode) objavljeno 1967. god. (pisano između 1957-1963. god.) pripada istom kontekstu. Izučava odnose između verbalnih i neverbalnih semiotičkih sistema kod ženske odeće onako kako je ona ilustrovana u modnim magazinima, što je takođe privuklo njegovu pažnju na modu o kojoj se govori (la mode parlée), bez čega slike ne predstavljaju ništa.

U Elementima semiologije (Eléments de sémiologie) (1964) odnos između verbalnih i neverbalnh znakova je ključan. Bart tvrdi da se lingvistika lingvista mora napustiti da bi se upotrebio mnogo širi koncept jezika kao prakse koja modeluje i organizuje polja diskursa. Ostavljajući po strani ograničeni pogled na lingvistiku kako je poimaju lingvisti (analognu kritiku je izvodio Moris 1946. godine), postaje očigledno da je ‘ljudski jezik više nego obrazac označavanja: on je sam njegov temelj’ i da je ‘nužno izokrenuti Sosirovu formulaciju i sada tvrditi da je semiologija deo lingvistike’. Drugi pomak (shift) koji je ovaj esej izazvao jeste prelaz od semiologije komunikacije (sémiologie de communication) (Sosir, Bujsen, Prieto, Munen) do semiotike označavanja, prema kojoj znakovi nisu samo ono što je intencionalno produkovano za komunikaciju (nego su, primera radi, simptomi u medicinskoj semiotici, ili „snovi“ prema Frojdu). Ovim studijama o opštoj semiotici, koje imaju konkretne aplikacije, može se dodati i spis (1966).

Transgresivni karakter semiotike je takođe prisutan u Bartovim doprinosima književnoj analizi kao što su: O Racinu (Sur Racine) (1963), Kritički eseji (Essais critique) (1964), Kritika i istina (Critique et vérité ) (1966), S/Z (1970), Sad, Furije, Lojola (Sade, Fourier, Loyola ) (1971), Zadovoljstvo u tekstu (Le plaisir du texte) (1973), Carstvo znakova (L’Empire des signes) (1970) i Fragmenti ljubavnog govora (Fragments d’un discours amoureux) (1977). Ovde njegovi interesi za književost idu ruku pod ruku sa njegovim interesima za signifikaciju i za ono što, u eseju iz 1975. god. () naziva treći smisao, semiotika značenja, čiji objekt nije poruka (semiotika komunikacije), niti simbol u frojdovskom smislu (semiotika označavanja), nego tekst ili pismo, što će reći, maksimum otvaranja smisla što naročito karakteriše književne spise. Ali i filmsko, slikovno, muzičko (Image-Music-Text, 1977), fotografično (up. Svetla komora (La chambre claire) (1980)) takođe stiču značenje. Usled međuzavisnosti između čitljivog (lisible) teksta i pisljivog (scriptible) teksta pisca (scripteur, écrivant), koja je manje prisutna u tekstu ne-književnog autora (écrivant), čitalac preuzima ulogu sa-autorstva i otuda dijaloški učestvuje u stvaranju smisla.

Od 1962. do 1967. godine, Barthes predaje Sociologiju znakova, simbola i reprezentacija na École Pratique des Hautes Etudes en Sciences Sociales. College de France mu je 1977. ponudio mesto predavača. Njegovo pristupno predavanje na Kolež de Fransu (Lekcija (Leçon), pripisuje književnom spisu subverzivni karakter zahvaljujući pomeranju izvedenim označavanjem: on omogućava piscu (écrivant) da govori a da se ne identifikuje sa subjektom-autorom, te on tako izmiče poretku diskursa koji se reprodukuje kada se pokorava Jeziku (langue).

Prema: The Routledge Companion to Semiotics and Linguistics, izd. P. Cobley, London/ New York 2001.
<écriture blanche>

Knjige Rolana Barta u prevodima:

1. Rolan Bart: Književnost. Mitologija. Semiologija. Pre­veo Ivan Colović. “Nolit”, Beograd 1971.
2. Rolan Bart: Zadovoljstvo u tekstu. Preveo Jovica Aćin. “Gradinac”, Niš 1975.
3. Rolan Bart: Sad, Furije, Lojola. Preveo Ivan Čolović. “Zodijak”, Beograd 1979.
4. Roland Barthes: Carstvo znakova. Prijevod Ksenija Jančin. “August Cesarec”, Zagreb 1989.
5. Rolan Bart, Rolan Bart po Rolanu Bartu. Preveo Miodrag Radović. “Svetovi” Novi Sad 1992.
6. Rolan Bart, Svetla komora. Nota o fotografiji. Preveo Mirko Radojičić. “Rad”, Beograd 2004.
7. Rolan Bart, Lekcija. Pristupno predavanje Kolež de Fransu, prev. Anja Miletić, Loznica: Karpos 2010.

O Bartu:

Luj Žan Kalve, Rolan Bart. Jedno političko gledanje na znak. Preveo Zoran Stojanović. “Bigz”, Beograd 1976.