Posted on

Delez Žil (Gilles Deleuze, 1925-1995)

Delezova brojna dela bave se izuzetno širokim opsegom tema i čine ga teško smestivim u konvencionalne akademske definicije filozofije. Njegova Logika smisla (1969), primera radi, istražuje pitanja značenja i ne-značenja u korpusu tekstova od stoika i Platona do Luisa Kerola. Pisao je o tako različitim temama kao što su Zaher-Mazoh (1967), film (1983, 1985) i umetnost Frensisa Bejkona (1981). Intervjui skupljeni 1990. god. u zbirku Pregovori (Pourparlers 1972-1990, srp. prev. 2010) i razgovori sa Kler Parne (Claire Parnet) 1977. god. otvaraju vrata ekstremno složenom korpusu radova, dok je pozna zbirka kritičkih i kliničkih eseja (1993) lep uvod u Delezova brojna interesovanja.

Delezov rani rad obuhvata niz monografija o autorima iz konvencionalnog filozofskog kanona, uključujući Dejvida Hjuma (sa Kresonom, 1952), Ničea (1962), Kanta (1963) i Bergsona (1966), kao i suptilnu studiju o Prustu (1964), što ilustruje njegov doživotan interes za književnost. Studiji o Ničeu je danas uveliko priznata ključna uloga u činjenju Ničea tako važnom uporišnom tačkom u savremenoj francuskoj filozofiji. Delezov esej o Bergsonu nagoveštava mnoge od njegovih kasnijih tema i često se tvrdilo da se Delezova filozofija može videti kao novi bergsonizam. Bergson u delu Materija i memorija: ogled o odnosu tela i duha (franc. orig. 1896, srp. prev. 1927.) kreće od kartezijanske tradicije insistiranjem da ne postoji odvajanje uma od tela i da su materija i pokreti energije sve što postoji. U poznijim delima Delez tvrdi u primetno sličnim terminima da telo i mozak čine materijalni kontinuum koji je u direktnom kontaktu sa spoljnim svetom, a njegov koncept želje ima dosta sličnosti sa Bergsonovim élan vital ili životnom snagom.

U kasnim 60-im Delez je otpočeo dugogodišnju saradnju sa radikalnim psihoanalitičarem Feliksom Gatarijem koja je trajala do Gatarijeve smrti 1992. godine. Prvi plod njihovog zaje­dničkog rada, koji se podudarao sa periodom intenzivnog političkog aktivizma i bliskog prijateljstva sa M. Fukoom, bio je Anti-Edip (1972). Kao i njegov nastavak Hiljadu visoravni (1980), Anti-Edip se širi na sve strane i često je ogorčena, ali na momente i veoma zabavna knjiga. Napada na svim frontovima frojdijansku, i implicitno lakanovsku psihoanalizu, i na velika vrata uvodi filozofiju želje koja je bila važna 70-ih godina. Psihoanaliza se kritikuje zbog njene redukcije svega na osnovni edipovski trougao (otac, majka i dete), zbog promovisanja konvencionalne i represivne porodične strukture i zbog usmeravanja polimorfne želje u usko restriktivne kanale. Za nesposobnost psihoanalize da prepozna da želja poprima mnoštvo formi jeste, kako tvrdi, dobar primer odlomak iz Frojdove studije-slučaja o čoveku-vuku (1918). Čovek-vuk u svojim snovima vidi šest ili sedam belih vukova, ali ih Frojd sve tumači kao da reprezentuju njegovog oca: mnoštvo je svedeno na jedno i potencijalno umnožavanje značenja je iznova kanalisano u edipovski trougao. Delez i Gatari zamenjuju kako frojdovsku pozorišnu viziju nesvesnog, ili “der andere Schauplatz“ (druga pozornica), tako i Lakanovu lingvističku viziju nesvesnog struktuisanog kao jezik, za viziju fabrike koju pokreću nelične želeće mašine. Drugde upoređuju razmnožavajuće čvorove želja sa podzemnim sistemom korenja (rizoma) kao što je pirevina. Za razliku od biljaka sa jednim glavnim korenom, rizomi se šire u svim pravcima, stvarajući haotičnu mrežu gde se svaka tačka može povezati sa svakom drugom. Višeoblična funkcionisanja želje, što će reći duboko ukorenjena i multidemenzionalna kao koreni pirevine, svaki baštovan to zna – skoro je nemoguće iskoreniti.

Delezov i Gatarijev poslednji zajednički rad Šta je filozofija (1991) veoma je različit po tonu od njihovih ikonoklastičkih knjiga iz 70-ih. On je staložen, skoro tužan, pokušava da odgovori na pitanje “šta je filozija?“ i oni odgovaraju iznoseći da je filozofija disciplina koja stvara koncepte, a ne forme kontemplacije, refleksije ili komunikacije. Istorija filozofije je istorija stvaranja “potpisanih koncepta“ kao što je Dekartov “kogito“ ili Lajbnizova “monada“. Nauka, s druge strane, stvara postavke i funkcije, a umetnosti, kojoj je grubo uzevši posvećena trećina teksta, jesu kombinacija reči, pigmenata i zvukova koji obuzimaju i kodiraju čulne percepcije. Filozofi su “prijatelji koncepata“ (a ova definicija se mora videti i kao komentar na dugovečno prijateljstvo između filozofa i psihoanalitičara). Mada ovaj pozni tekst deluje kao da predstavlja odbacivanje ikonoklazma Anti-Edipa i njegovih nastavaka, može se takođe čitati i kao dokaz da se može uočiti postojan kontinuitet u Delezovom radu. Postoji konstantno naglašavanje kreativnosti u svim domenima i odbacivanje i svođenje filozofije na kontemplaciju. Rane monografije su pokušavale da očuvaju klasičnu tradiciju, kao i da ih koriste na nov način i da se udalje od njih. Kao što je Smit (Smith) ukazao u svom vrednom uvodu za engleski prevod Critique et clinique (1993), Delezovo izučavanje Sada i Zahera-Mazoha (1967) bilo je u osnovi izučavanje kako doktori koriste koncepte i konceptualnu simptomatologiju da bi “izolovali“ bolest koju identifikuju i imenuju. Delez je uvek bio prijatelj koncepata i mnogo dirljivih napisa koji su se pojavili u francuskoj štampi nakon njegove smrti, odnosno samoubistva 1995. godine, slagali su se u tome da je filozofija izgubila jednog od svojih najboljih prijatelja.
Prema: Dictionary of Critical Theory, D. Macey, 2000.